Pokret u Hrvatskoj

Čim je Pokret fokolara počeo prelaziti granice Italije, još šezdesetih godina, stigao je i u naše krajeve. Bilo je to vrijeme socijalizma kad je vjera morala biti isključivo privatna stvar. Ipak, Bog je našao načina kako sjeme duhovnosti donijeti i iza "željezne zavjese", ne samo kod nas nego i u druge zemlje komunističkog bloka, čije su granice bile još neprohodnije.

Godine 1960. iz Trenta dolazi u Zagreb prvi Chiarin sljedbenik Marko Tecilla i upisuje se na studij hrvatskog jezika. Upoznaje nekoliko studentica i medu njima se uspostavlja posebno razumijevanje. Bile su to Jelena Ivičić koja ce kasnije postati prva hrvatska fokolarina i Francika Smojver. Nitko nije mogao pomisliti da će iz tog "prijateljstva" izrasti nešto posve novo.

Gotovo istodobno mladi splitski nadbiskup mons. Frane Franić upoznaje Pokret na II. vatikanskom saboru u Rimu. Vremena za Crkvu su izuzetno teška i nadbiskup Franić saznaje da Marka traži policija, pa mu savjetuje da ode iz zemlje. Tako završava njegova kratka avantura, ali život se nastavlja. Dvije studentice ostaju u kontaktu s Pokretom. U međuvremenu nekoliko svećenika iz Slavonije i Dalmacije na hodočašćima u Rim upoznaju Pokret i na povratku se u župama okupljaju prve skupine Riječi života. Tih će godina iz Chiarinog rodnog grada Trenta još dolaziti fokolarini na duga putovanja u tadašnju Jugoslaviju da bi susreli osobe koje već žive duhovnost. Susreti s njima u mnogima će ostaviti neizbrisivi pečat.

Godine 1968. otvara se prvi ženski fokolar, tada jedini u bivšoj Jugoslaviji. Malene zajednice Pokreta se učvršćuju, neprestano crpeći snagu i svjetlo u Isusovoj prisutnosti koju zrači prvi fokolar. Osjeća se i posebna Marijina prisutnost koja bdije nad svojim djelom i štiti ga.

Godine 1974. otvara se u Zagrebu i muški fokolar. Upravo tog dana na prvoj stranici Večernjeg lista bio je veliki naslov "Zagreb se otvara".

Sedamdesetih godina Pokret se širi na jug u Dalmaciju. Istodobno počinju putovanja u Bugarsku, Rumunjsku i Makedoniju. Putovi su se odjednom počeli otvarati...

Male zajednice najprije su povezane listićem na kome je natiskana Riječ života i pokoje iskustvo. A godine 1969. izlazi prva knjiga Chiarinih meditacija na hrvatskom jeziku pod naslovom "Živjeti život".

Biskupi su imali vrlo važnu ulogu u zaštiti Pokreta još od njegovih prvih koraka. Spomenut ćemo samo neke: nadbiskup zagrebački mons. Franjo Kuharić, nadbiskup splitski mons. Frane Franić, đakovački biskup mons. Ćiril Kos, šibenski biskup mons. Josip Arnerić, zagrebački biskup mons. Mijo Škvorc. Njihova nazočnost na svim javnim manifestacijama davala je vjerodostojnost i ulijevala hrabrost, a pred vlastima su oni preuzimali odgovornost za Pokret.

Zagreb je postao središte svih brojnijih okupljanja pripadnika Pokreta od Slovenije do Crnog mora.

Godine 1980. otvara se ženski fokolar u Splitu koji prati život u južnom dijelu Hrvatske, te u središtu i na jugu Bosne i Hercegovine.

Pokret se sve više širi i osjeća se potreba za centrom u kojem bi se formirali njegovi članovi. Grkokatolički vladika mons. Slavomir Miklovš daje na uporabu nekadašnju biskupsku rezidenciju u Križevcima s poljoprivrednim zemljištem. Kad je to, na jednom susretu biskupa prijatelja Pokreta fokolara, predložio Chiari Lubich, ona je prokomentirala: "Mogao bi to postati centar za sve istočne zemlje". Bila je to godina 1984. kad se još nije moglo ni pomisliti da će se granice tada još komunističkih zemalja uskoro otvoriti...

Iznenađujuća je velikodušnost svih pripadnika i simpatizera Pokreta u pomaganju kod obnove. Sakuplja se ono malo čime se raspolaže. Radi se vlastitim rukama. Netko svoj godišnji odmor koristi za rad u novom centru, a kroz sve to raste obitelj u uzajamnoj ljubavi i daje da se osjeti pravo jedinstvo.

Započinju susreti, a godine 1990. nastanjuje se prva zajednica djevojaka i sele se neke obitelji.

Godine 1991. na prvom susretu s članovima Pokreta iz istočne Europe u Katowicama u Poljskoj, Chiara Lubich naziva taj centar gradićem, a dvije godine kasnije doista postaje središte za jugoistočnu Europu.

Slijede teške godine rata, najprije u Hrvatskoj, a zatim i u Bosni i Hercegovini. Na vlastitoj koži se proživljava iskustvo iz prvih godina Pokreta, kad se sve rušilo. I u ovom slučaju briga Chiare Lubich i cijeloga Pokreta daje hrabrosti suočiti se s poteškoćama sa sigurnošću u srcu: "Sve pobjeđuje ljubav". Konkretni njezin izraz su stotine kamiona humanitarne pomoći koja se dijeli svima koji su u potrebi.

Izgleda proturječno, ali upravo tih godina Pokret se širi više nego ikad. Nijedan susret nije bio odgođen zbog granatiranja u raznim gradovima. Koncert glazbene skupine Gen Verde održan je u Zagrebu u razdoblju najveće napetosti, tjedan dana prije nego su počele sirene za uzbunu u Zagrebu, kad su svi putovi bili blokirani, a javne manifestacije odgođene.

Vrhunac je bio susret mladih Genfest 1993. s više od 3.000 osoba iz raznih zemalja zapadne i istočne Europe, organiziran u nebrojenim poteškoćama i zahvaljujući posebnim dozvolama za ulaz u Hrvatsku. Taj Genfest imao je velikog odjeka u sredstvima priopćavanja.

U to vrijeme pojačali su se i odnosi na ekumenskom području i dijalog s drugim religijama, koji traju još i danas. Pokret je ušao u mnoge dijelove Hrvatske i obuhvaća oko 16.000 osoba. Mjesečna revija Novi svijet ima tiraž od 2.200 primjeraka.

Dolaskom demokracije Pokret je izišao u javni život.

Postojanje gradića još je jedno svjedočanstvo Evandelja življenog medu najrazličitijim osobama. Svake godine kroz njega prođe oko 4.000 osoba iz raznih zemalja, sudionika brojnih susreta, kao i posjetitelja, koji se često vraćaju i dovode svoje prijatelje.

Ime "Faro" koje mu je dala Chiara izražava želju da postane svjetionik, putokaz svima koji traže svjetlo.