Odgoj i obrazovanje
Razmišljanja o odgoju
Odgoj možemo definirati kao zacrtanu stazu koju odgojni subjekt (pojedinac ili zajednica), uz pomoć odgojitelja mora proći kako bi se potpuno ostvario i postigao vrijedan cilj za čovjeka i čovječanstvo.
Svijet odgoja, uz djecu, (učenike, studente), sačinjavaju učitelji, profesori, odgojitelji, znanstvenici, kulturni djelatnici, tj. sve osobe angažirane u školstvu (domari, čistači, tajnici, računovođe, i sl. ). Samo usklađeni rad svih nabrojenih čimbenika svijeta odgoja može polučiti kvalitetni odgojno-obrazovni proces.
Suvremeni način života, te njegovi izazovi (ekološki problemi, rasne i nacionalne predrasude, utjecaj masmedija, genetički inženjering, sve veće ekonomske razlike, neoliberalizam, ... ) nameću nam i nove odgojne ciljeve, novi odgoj, koji će biti sposoban biološku individualnost usmjerenu vlastitoj osobnosti promijeniti u društvenu, koja živi ne samo sa drugim osobama, već i za druge. Da bi to ostvarili, prosvjetni djelatnici nadahnuti duhovnošću Chiare Lubich, zalažu se nositi zajedništvo u odgojne ustanove kako bi doprinijeli obnovi pedagoških metoda, traže korijene zajedništva u kulturi, koja treba uzeti u obzir i nadnaravnu dimenziju čovjeka, nastoje razvijati interkulturalni dijalog te odgajati za sveopće bratstvo.
Ovakav odgoj, s jedne strane, kao središte odgojnog djelovanja uzima čovjeka tj. tajnu njegovog bitka, razvitka i postojanja, uronjenog u složene odnose brojnih odgojnih sredina (obitelj, vrtić, škola, vjerska zajednica, različita društva i skupine vršnjaka, ... ), a s druge strane nameće i profiliranje novog odgojitelja, kojeg europska uljudba kršćanskog usmjerenja pronalazi u osobi Isusa Krista. Osobina ovakvog odgojitelja je da autoritet ne izražava kao dominaciju ili moć, nego kao služenje. On, prije svega, daje primjer, utjelovljuje svoj nauk. Ne nameće terete, a da ih on prvi ne nosi. Način djelovanja odgojitelja nije poučavanje i ispravljanje, nego potpuno življenje onih vrijednosti za koje želi da ih djeca (učenici) usvoje. Sve što traži od djece (iskrenost, zalaganje, poslušnost, strpljivost, ... ), on pokazuje vlastitim primjerom. Odgojitelj ima povjerenje u onoga koga treba poučavati, uvijek ohrabruje, ulijeva nadu, ostavlja slobodu i odgovornost odlučivanja. Ispravlja ponašanje djece kad god je to potrebno. Opomena, upućena s mirom, smirenošću, nenavezanošću, ide na teret djece, koja će je se sjetiti u datom trenutku. Odgojitelj uvijek njeguje razgovor koji treba biti otvoren, vedar i konstruktivan, te ima hrabrost reći ono što zaista vrijedi. Djeca pozitivno reagiraju na istinu samo kad im se predstavi njima dostupnim i prihvatljivim jezikom.
Takav odgojitelj uzima dijete (učenika) kao središte odgojnog procesa, gdje je on u funkciji učenika, a ne obrnuto. Uz primjenu modernih sredstava i metoda u nastavi, odgojitelj treba na prvo mjesto postaviti ljubav prema učenicima. Na taj način, on ne samo da stručno poučava, nego postiže još više: zna se poistovjetiti sa učenikom, te tako proniknuti i razumjeti njegove osobne i obiteljske probleme.
U ovom procesu učenici odgojitelja doživljavaju kao dar, kao osobu koja im konkretno pomaže izgraditi vlastitu osobnost na svakom području života: tijela, razuma, srca, a i u duhovnoj dimenziji. Najznačajniji učinak sveg ovog djelovanja jest da odgajana osoba iz odgojnog procesa poprima njegov temeljni bitak tj. samoodgoj, u kojem ona postaje nositelj vlastitog odgoja. Dijete (učenik, a naravno i njegova obitelj) želi takav odgojni proces, kreativno se odnosi prema njemu i radosno doživljava rezultat odgoja, što ga potiče da kroz cijeli život nastoji ostati u tom usmjerenju.
Kao smjernice odgojnog djelovanja sadašnjeg trenutka, duhovnost Chiare Lubich predlaže odgoj za odgovornost i zalaganje (kao odgovor na moralni relativizam tj. odsutnost pravila u osobnom životu, u međusobnim i društvenim odnosima), primjenu postupnosti (nasuprot odgojnom verbalizmu koji produbljuje jaz između izricanja pravila djelovanja i samih čina) i primjenu samozatajne razvojnosti (prihvatiti zamisao drugoga ne znači izgubiti vlastiti identitet, već ga izgrađivati), predlaže odgoj za poteškoće (treba se suočiti sa preprekama, poteškoćama, kušnjama, promašajima, bolima, treba ih prihvatiti i nadvladati), te predlaže odgoj za zajedništvo (samo izgrađeni pojedinac može graditi zajednicu i razvijati društvene odnose).
Samo putem pravog i ozbiljnog odgoja možemo postati, bilo kao pojedinci ili kao zajednica, sposobni za suradnju, za dijalog, za susret s drugim osobama, te za izgradnju svijeta koji će postati zajednički dom sretnih ljudi.
